-„Rat i mir kapetana Reka”, knjiga Buda Simonovića koju čitaoci u Crnoj Gori mogu kupiti uz „Dan”, promovisana je u Beogradu. Priča o Amiru je zainteresovala Beograđane, pa je velika sala Matice iseljenika bila dupke puna. Mnogi su željeli da budu oči u oči sa piscem i glavnim junakom djela čiji su izdavači „Štampar Makarije” iz Beograda i „Oktoih” iz Podgorice. Rijetka je knjiga koja u ovim danima izaziva toliko emocija donoseći istinitu priču o oficiru Amiru Reku s nadimkom Makedonac. Prije promocije emitovan je film Faruka Sokolovića upravo s tim nazivom „Makedonac” iz 2015. godine, koji je i inspirisao Simonovića da potraži heroja današnjice, velikog čovjeka i u ratnim vihorima na eks-jugoslovenskom prostoru. Amir Reka, oficir JNA, koji je najviše i službovao u Makedoniji i zato i ponio nadimak, spriječio je ubijanje 44 srpska civila u ljeto 1992. godine. To se desilo nekoliko dana nakon što su Srbi ubili njegovu majku i šest drugih članova njegove porodice…
– „Rat i mir kapetana Reka” je knjiga koja je dokazala da pojave i događaji iz naše skorije istorije u kojoj smo mi kao narodi bili pomiješani i izmiješani u ratu, nesavjesni, kakvi god, nismo možda bili ni čestiti ni onakvi kako je trebalo, kako nam je bog zapovijedio – rekao je pozdravljajući okupljene predsjednik Matice iseljenika, filmski reditelj Miodrag Jakšić. Konstatovao je da je dobro da imamo priliku da prikažemo prostor i ljude, stvaraoce, neposredne učesnike događaja koji su pokazali da su ljudi – ljudi svojim postojanjem i djelom... Spasioci u nesreći...
– Ova promocija ima još jednu dodatnu dimenziju, prikazuje da je u Beogradu, prestonici Srbije, centru Balkana, ne samo pisac ove knjige Budo Simonović, već i njegov recenzent i dva od tri glavna junaka knjige. Nismo samo svjedoci promocije knjige, nego i svjedoci događaja iz knjige, da se ono što se desilo više nikada ne pojavi. Mi brinemo za ove prostore, za ljude koji čine ove narode. Mi smo Srbi, ali su nam braća svi koji žive u današnjoj našoj i nekadašnjoj našoj zemlji. Svi koji su među nama rođeni su naša braća. Knjiga je priča i o tome da sve nesreće i nelagode koje se dese imaju i ljude karakterne da isprave sve ono što donosi nesreća, rekao je Jakšić. On je uvjeren da je nesreća koja je nastala `90-tih kreirana negdje drugdje, da je nisu stvorili narodi bivše Jugoslavije. Ova knjiga, konstatuje predsjednik Matice iseljenika, trebalo bi da bude i vjesnik pomirenja, pomirenja među ljudima, narodima koji su nekada živjeli zajedno, a danas jedni pored drugih.
– Ti narodi će sjutra imati kao i nekada – zajedničku budućnost, smatra Jakšić. I onda autor, čovjek koji je sa junakom svog djela ponio aplauze i simpatije publike, koja je željela da pod miškom ponese knjigu sa oba potpisa – Simonović i Reka.
– Kapetane Reko, svi čekaju da nešto vi kažete nešto iz vaših dubokih plavih očiju koje nikako ne mogu biti nepoštene, već samo mogu dati ljubav i nadu. Ovaj film koji ste vidjeli me je motivisao da napišem knjigu pred Vama. Do Amira Reka trenutno sjedi njegov kolega, drug, brat Dragan Simić, drugi glavni junak. Žao mi je što nije uspio da doputuje i Milivoje Čarapić, treći junak, treći stub ove knjige. A, kako je došlo do ove knjige... Vidio sam na televiziji dokumentarni film i zainteresovao se ko je taj čovjek i da li je, zaista tako. Srećna okolnost je bila takva da sam baš tih dana svratio u Pljevlja, kod mog druga Miša Zečevića i neznajući da je Milivoje Čarapić njegov prvi komšija. Mišo je rekao: „Bilo bi dobro da pođemo do mog komšije i čujemo jednu njegovu priču” i dodao, da je vidio nešto i na televiziji ovih dana što bi meni kao novinaru i piscu bilo interesantno. Kada je spomenuo Amira Reka, znao sam da otvaram prvu stranicu ove knjige... Našli smo se Reka i ja na obali Drine i najmanje četiri sata slušao sam njegovu priču, slušao i plakao... – riječi su Buda Simonovića, ovog puta pisca uzbuđenog ogromnim interesovanjem Beograđana za njegovo djelo.
– Primjeri čojstva i junaštva nisu jednom za vazda zapisani, već ih život svakog dana ispisuje. Ovo je i apel da ovakve ljude nikada ne smijemo zaboraviti. Amire, hvala ti na svemu, rekao je Simonović. Novinar „Politike” Miroslav Stojanović konstatovao je da je teško progovoriti o djelu nakon prikazanog potresnog filma.
– Čini mi se da bi duže ćutanje bilo prigodnije, nego pričanje. Čitajući ovu tešku knjigu kao da sam sve vrijeme čuo onaj sumorni glas Branka Ćopića koji je „U bašti sljezove boje” naslućivao koje nam se sprema zlo. Crnim slutnjama Ćopića pridružio se i Zuko Džumhur. O dolasku zla zapisao je: „Bojim se biće krvi, poklaćemo opet, bratski, ko paščad”. Tim Zukovim riječima se i otvara ova knjiga Buda Simonovića. Građanski rat kakav je bestijalno harao u Bosni bio je zbog tog bratskog klanja i krvaviji od drugih ratova. Sumorno predskazanje se surovo ostvarilo u tamnom bosanskom vilajetu – rekao je, između ostalog, Stojanović.
– Od prve do poslednje stranice naglašavaju se dramatičnost, rat i mir, bestijalni zločini i zadivljujuća hrabrost, zaslepljujuća, razarajuća mržnja i okrepljujuća plemenitost iz bosanskog pakla rata u čije grobnice su uvučeni ovdje večeras prisutni junaci knjige – Amir Reko i Dragan Simić. Tom paklu Amir se suprotstavlja na način tragičnih antičnih heroja i čojstvom koje je uvijek veće od i dragocjenije od junaštva. Treba snaga da sačuvaš drugoga od sebe. Malo ko bi, zaista smogao snage da pred stravičnim prizorima lične tragedije pred činjenicom da mu je svirepo uništena porodica, obuzda iskonski nagon za odmazdom, da prekine lanac zločina uzimajući u zaštitu mještane ubogog sela kraj Goražda...– rekao je Stojanović. I kako primjećuje Stojanović „nije slučajno da se upravo čovjek takve moralne snage napuštajući rat koji nije bio njegov okrenuo građenju mostova pomirenja...”
– Ova knjiga je bukvar etike za mlade – poručio je Vučinić. Beogradska publika našla se licem u lice sa Amirom koji čuje glas pokojne majke – njenu amanetnu poruku koja glasi da čovjek na svakom mogućem ispitu i iskušenju mora ostati čovjek, i neće da puca.
– Vidim sada na promociji neke kolege sa akademije koje nismo dugo vidjeli. Posebno se zahvaljujem Draganu Simiću koji mi je spasio život, a koji je, takođe sada sa nama. Potom, hvala Budu Simonoviću, koji je tako lijepo napisao ovu istinu, nemam riječi da mu zahvalim. Skoro sam bio na emitovanju dokumentarnog filma „Heroji Bosne”. Na ekranu se vrtjelo devet imena, a od tih devet osam je bilo mrtvih. Iskreno da vam kažem, bilo mi je neprijatno što sam živ. Nisam nikakav heroj, niti junak, već skroman, običan čovjek koji je imao sreću ili nesreću da se rodi baš tamo, u tom selu. Rođen sam, dakle, tamo gdje će zauvijek ostati moja bol. Bol što je moja majka izgorela, nestala na najgori mogući način. To je najveća bol koju čovjek može da doživi. Zvali su me da se snimi film, a meni je bilo neprijatno, plašio sam se da će ispasti da se hvalim, a onda sam shavtio da se uopšte ne radi o meni, već o Lazu, Krsti, Omeru, bilo kome, nekoj osobi kojoj se desilo to što se desilo. U pitanju je poruka koja treba da ostane svim ljudima na ovim prostorima, posebno mladima, a ona glasi: „Koliko god vi probali da siječete skalpelom ovaj prostor, ponovo će ljudi ići jedni prema drugima. Mi smo jedan narod”.
M.Njeguš

Dobro je pobijedilo zlo
– Došao sam ovdje u Beograd i neki su me pitali zašto to nije u Sarajevu. Već u Beogradu. Uvijek ima onih koji pitaju zašto, zašto? Ali, moramo biti jaki, bar ove naše, zrelije generacije. Mi na neki način treba da snosimo odgovornost, ne mladi. Kroz ovakve forme kao što je knjiga, a sigurno je da ima puno boljih primjera o kojima ljudi nisu govorili iz raznih razloga, ali kroz to treba da pokažemo da će dobro pobijediti zlo. Nemojte da naši dobri ljudi ostanu usamljeni. Hajde da se borimo protiv svega lošeg što je ostalo na ovim prostorima – rekao je Amir. Uz njega sjedi Dragan Simić, još jedan primjer čojstva i junaštva u ovoj knjizi. Te 1992. godine stali su jedan uz drugoga. Drugovi, kolege, prijatelji, bez obzira što su „drugoverci”. Dragan stavlja glavu na panj i kreće da proprati Amira preko te, za njega opasne, teritorije. Prvi put su njih dvojica, kako reče Dragan Simić beogradskoj publici, ovu priču ispričali u Banjaluci, u čisto srpskoj sredini.
– Svi su i Amiru i meni uputili aplauz da smo se mi zaprepastili, pa smo se uputili i u Sarajevo, pa Mostar, Beograd... Kada je Amir rekao da nije nikakav heroj, on to tako sebe i doživljava. Amira znam u dušu. Ne postoji riječ kojom bi ga dočarao, to je duša od čovjeka. Ja 23 godine nisam znao za mnoga dobra koja je uradio, a saznao sam tek u ovoj knjizi. Na onom mostu smo se rastali prije 23 godine, a tu smo se i sreli poslije mnogo godina – rekao je Simić.

Neumorni istraživač ljudskih sudbina
Pjesnik Slobodan Vučinić prisjetio se svoje posjete rođacima u Tivtu i nesvakodašnjeg događaja. Dok je čitao novine, čuo je komentar komšinice koja je gledala televiziju: „E, Bože, kako ovaj čovjek dobi mjesto kod Boga. Dabogda po suncu hodio i od njega široki trag ostao”.
– Plakala je. Pogledao sam u TV ekran i rekao sam da je to Amir, da ga znam, zajedno smo radili. Starica je nastavila: Ako ovoga čovjeka vidiš, pozdravi ga i reci da mu Bog zdravlja da. Poslije toga u susretu sa Budom Simonovićem saznao sam da piše ovu knjigu, rekao je Vučinić. Ukazao je da je Budo neumorni istraživač ljudskih sudbina i stradanja, ljubitelj istine koja zrači iz svake njegove knjige.
– Saznao sam da piše o stradanju porodice Reko koja je potresla svakog poštenog čovjeka. Velika je sreća što je ovu knjigu radio baš Simonović. Rekao bih da je ovo čudna knjiga. Priča o Amiru Reka, Muslimanu iz sela Gudelj i Milivoju Čarapiću, Srbinu iz sela Gučje. Oba sela se nalaze u dolini Drine. Ovo jeste tragična, ratna priča, ali i priča koja budi nadu u bolje, vraća vjeru u ljudskost i ljude, u ljubav kao jedinu sigurnu branu i protivtežu mržnji – rekao je pjesnik. Istakao je da se junak knjige o ljudskom zlu i nerazumu i ljudima koji zlo preziru svrstava u redove antičkih vitezova.